Cesija

Cesija je promjena u obaveznom odnosu na strani ustupitelja kod koje dolazi do prijenosa tražbine s dosadašnjeg ustupitelja vlasnika prava ili na primatelja, a da pritom dužnik i tražbina ostaju isti

Ugovori o cesiji, iako često zastupljeni u poslovnoj praksi, nerijetko su predmet sudskih sporova usljed nedovoljnog poznavanja vrsta i pravnih učinaka cesije od strane subjekata koji u istoj sudjeluju. U današnje doba razvijenog pravnog i trgovačkog prometa, efikasno odvijanje i poslovanje bilo bi nemoguće zamisliti upravo bez ovakvih vrsta ugovora. Zbog navedenoga u nastavku vam donosimo pojašnjenje samog pojma cesije koji je sigurno jedan od posebnih načina izmirivanja obaveza.

Cesija je promjena u obaveznom odnosu na strani ustupitelja kod koje dolazi do prijenosa tražbine (potraživanja odnosno obaveze) s dosadašnjeg ustupitelja (odnosno izvornog vlasnika prava ili cedenta) na primatelja (cesionara), a da pritom dužnik (cesus) i tražbina (obaveza) ostaju isti.

Primjer cesije:

Osoba A i osoba B imaju određeni ugovorni odnos iz kojeg su nastala prava i obaveze. Osoba A ima dug prema osobi B, a u isto vrijeme osoba A ima potraživanje (obavezu) prema osobi C. Kako bi ispunila svoj dug prema osobi B, osoba A joj ustupa svoje potraživanje koje ima prema osobi C.

Cedent svoju tražbinu prenosi ugovorom o cesiji. Za nastanak i valjanost ugovora nije potreban pristanak dužnika niti njegovo aktivno sudjelovanje prilikom sklapanja, ali dužnik o ustupu mora biti obaviješten. Neispunjenje obaveze cesionara (primatelja) da obavijesti dužnika o izvršenom ustupu ima posljedicu samo ukoliko dužnik nije na drugi način saznao da je izvršen ustup pa je ispunio obavezu prema cedentu gdje je tražbina (obaveza) već prešla na novog primatelja (cesionara). U tom slučaju dužnik se oslobodio svoje obaveze jer je istu ispunio cesionaru. Ukoliko bi dužnik (cesus) ispunio obavezu cedentu, iako je znao za izvršeni ustup, takvim ispunjenjem se ne bi oslobodio svoje obaveze, već bi obaveza i dalje postojala i bio bi je dužan ispuniti cesionaru. U momentu potpisivanja cesije na primatelja (cesionara) prelaze i sva ostala prava (prvenstvo naplate, založno pravo, pravo na kamatu, ugovorene klauzule i sl.).

Za odnos između cedenta i cesionara bitno je i je li cesija bila naplatna ili besplatna. Kod naplatne cesije, cedent uvijek odgovara za postojanje tražbine (veritet), a za naplativost tražbine (bonitet) ne odgovara, nego se ta odgovornost mora izričito ugovoriti.

Kod besplatne cesije cedent ne odgovara ni za veritet ni za bonitet.

Predmet cesije mogu biti trenutna i buduća potraživanja kod različitog oblika kupoprodaje, kreditiranja, zalaganja i sl.

Moguće pravne osnove cesije su: ugovor, zakon, sudska odluka ili odluka nekog drugog tijela.

1. Ugovorna ili dobrovoljna cesija

Cedent ne mora ustupiti svoju tražbinu trećoj osobi, ali on ipak s njom sklapa ugovor o cesiji jer u njemu pronalazi svoj ekonomski ili neki drugi interes. Takvo ustupanje tražbine naziva se ugovornom, dobrovoljnom ili dragovoljnom cesijom, ona je najčešća i najjasnije oslikava obilježja same cesije te uređena je Zakonom o obaveznim odnosima.

2. Nužna ili prinudna cesija

Do ove vrste cesije dolazi zbog prinudnog ustupa tražbine (obaveze) od cedenta na cesionara, kao što je npr. u slučaju kada treća osoba podmiri tražbinu dužnika. Ponekad je ustupitelj dužan prenijeti svoju tražbinu jer ga na to prisljava kogentni zakonski propis, budući da u protivnom treći neće moći valjano prinuditi dužnika na ispunjenje dužne naknade.

3. Zakonska cesija

Zakonska cesija nastaje kada se ispune određene pretpostavke predviđene zakonom. To su npr. slučajevi kada je treća osoba isplatila dug cesusa kao npr. jamac, zatim u slučaju prodaje tražbine na prinudnoj javnoj prodaji i sl. Ukratko, zakonska cesija nije cesija jer nije riječ o ustupu tražbine, već o prelasku tražbine na temelju zakona. Razlika između zakonske i nužne cesije se ogleda u tome što kod prve tražbina na cesionara prelazi bez posebnog akta prenošenja, dok kod druge je uvijek potreban posebni cesijski akt-sporazum.

4. Sudska cesija

Do prelaska tražbine ustupitelja na drugoga može doći i na temelju odluke suda. Osoba koja želi da joj se tražbina prenese u ispunjenju već sklopljenog ugovora može tužbom zahtijevati da joj ustupitelj cedira tražbinu. Odluka suda koja se donosi u sporu o tome kome pripada tražbina nije odluka koja dovodi do prelaska tražbine, već je samo deklaratorna i njome se utvrđuje kome od više subjekata koji polažu pravo na tražbinu ona i pripada.

IZVORI

Ena-Lemana S.